Psalm ljubavi...
Psalm ljubavi, prva poslanica Korinćanima
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
U trenucima budnosti neopozivost prolaznosti
i obrisi iluzija, sjećanja povezuju prohujalo
70 godina susreta, 36 godina braka.
Iz prizme razlomljenih osjećanja
izranjaš ti, prvi u zrcalu zbilje.
Odbacivali smo svrsishodnosti,
za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha titra molitvu
i mirise minulih proljeća.
Prisutna u zbilji igram se iluzijama,
nad prozorom djelić plavog neba,
tankoćutno sjećanje se ogleda
u željenim daljinama i meni.
Izgovoram hvalospjev ljubavi,
zatvaram oči. Na horizontu
metafizičkog neba titraji
proteklih godina.
Otvaram oči, ti ulaziš u sobu,
miris kave me vraća u zbilju,
u dijaloge naše jutarnje.
Dijana Jelčić
|
