Žudnja mrvi sram...
Na vrhuncu samoće i tišine zaustavih bujicu izmišljaja,
poželjeh dotaknuti Mjesec, odlutati u prapočetak,
nestati u kaosu, u utrobi svemira.
Iznenada je u praznini netalasajuće osrednjosti zasjao privid,
silueta nedosanjanog sna. Iz njemosti trenutka je izronio
glas, čvor misli razmrsio u niti osjećanja, zatalasao
mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme, ugasio tišinu.
Tajna minulog vremena. Pokušavah se sjetiti,
ali ovaj trenutak je jači od uspomena.
U uspomenama je sve nepokretno,
osjeih drugačiji ritam srca.
Sve što je nekad bio umor
se pretvorilo u želju,
u sanjani zagrljaj.
Žudnja mrvi sram.
Dijana Jelčić
|
