Jesmo li apsurdni?...
Sjedili smo u Bokaru, promatrali zabludu
zagrljaja mora i neba, privid bezgranićja
i igru vjetra i oblaka. Bio je to izazov
našem razgovoru o zvijezdi Sirius.
Tamo je ostao trag naših koraka
prije našeg vremena, rekao si.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.
Tada je to bio besmisao apsurdnog čovjeka.
I tema naših dijaloga je često baš besmislena.
Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog
svetišta, a ti bio akustičar odaje proročanstava
koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine.
Na pješćanom žalu plima donosi nove školjke.
U njima šumi more i odaje nam tajne drevnih
oceana o svijetu izgubljenih utopija, o tajni
izdržljivost u potrazi za staklenim perlama
koje skrivaju igru života i neumitne smrti
Jesmo li apsurdni jer ponekad svjesno,
bježeći iz zbilje, odlutamo putevima
bez znakova, uzaludno tražimo
utočište bjeguncima, a onda
svjesni sebe se vraćamo u
mir naše dnevne sobe.
Dokazujemo li tako hrabrost življenja?
Dijana Jelčić
|
