Nisu dočekali proljeće...
U perivoju pogleda moć očiju dobija bitke.
Sunce među oblacima otkriva pukotine,
daruje mi ljepotu protiv sumnji, otvara
vrata svijesti. Budim se.
Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta.
Kroz okna lišća se nazire rađanje novog dana.
U krajoliku bez obala naslućujem siijed vremena.
Ljepša je od asfaltnog kalupa svrsishodnosti, tiša
od sjena koje tminom obznanjuju tugu za otišlima.
Konture grada izranjaju iz kobalta noći.
Žamor probija zid snovitiosti i uranja u zbilju.
Mješaju se disonance i konzonance stvarnosti.
Pod kupolom kišnog neba requiem prerano otišlim
prijateljima, Kostadinka Velkovska, Fedor Đamonja
i pamćenje trenutaka radosti, smijeha, naših ručkova
u klubu umjetnika u Frankopanskoj i druženja u teatru
razgovora o glumi i slikarstvu, razmišljanjima zrcaljenja
Alegorije proljeća, Sandra Botticellia, našim sjećanjima
na davne posjete galeriji Uffizi, u Firenci
Bili su i ostali umjetnici i pozivom i poslanjem. Uspomene
nas jutros pozivaju na opijelo njihovim dušama, njihovoj
zajedničkoj seobi u vrijeme vječnog proljeća.
Nažalost, nisu dočekali ovozemaljsko proljeće, nosili ga u srcima, a osmjesima darivali,
Dijana Jelčić...
|
