Postoje ljudi...
Jedne smrt pretvara u prah, u otisak vlastita nijekanja, drugi ispare u oblak.
Potom putuju nebom kao što su gazili zemljom. Onaj tko je duže hodočastio, lebdi dalje, nošen prema mjestima što ih je posjetio za života. Putovanje je širenje, pripitomljavanje nepoznatog.
Gledajući oblake, razabirem životinje, ljude, ključanicu neba. Mrtvi me pohode na jastuku. Kojeg se sjetim, taj me dozove.
Oblak je stado prozirnih ovaca na nebeskoj livadi. U plavetnilu lijepi se za vjetar koji ga raspršava.
Andriana Škunca
Postoje ljudi koji ostave duboke tragove u našim sjećanjima,
prijateljstva koja nas oplemenjuju i onda kada na nekom
oblaku lebde nebom, moja prijateljica na nebeskoj
livadi živi ljepotom koju djelismo godinama.
Njena duša, igračka vjetra, uzdrhtali listak nebeskog cvijeta,
snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja.
Utihnula je elegija, iznad humka se otvaraju
dveri Elizejskih perivoja. Vjetrom nošena
se uzdigla iznad zemaljske boli na
oblak iz kojeg mi daruješ poeziju
suza, radosnica.
Pohodiš me u snovima. .
Dijana Jelčić
|
