Iz odaje tišine...
Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i vjetra,
u disanju srca i tihovanju uma,
u titraju vremena, u sanjanoj
odaji čujne tišine.
Na obzoru pamćenja djelić životnog sinopsisa,
iza otoka carpaccio svitanje.
Budio se dan. Na pučini privid vječnog mira,
nad pučinom Jonathan i beskraj prostora.
izazov za srcem odapet let u daljine.
Slijedimo zov nutrine, želju za
ubijanjem sile teže jer smo
tragači za sakramentima
usnulih svetišta.
Ostali smo sanjari u vrtlogu
sakralnog i profanog,
legendarnog i
stvarnog.
Čekajući laste sanjari smo zbilje,
nestvarno stvarni istraživači dubina,
vizionari budućnosti uvijek u traženju
potvrde istine o vječnom trajanju
u nesimetriji Venerine simetrije.
Vidjeh je u odaji tišine.
Dijana Jelčić
fotografije svitanja... Jasna Marcelić
|