Ona i Ja...
Promatram ovu fotografiju, Ona iz vremena majčine pedagogije,
učila je samodopadnost, brižnost ostajanja u samoslici, pa kad
danas Ja izgovaram svoje nedostatke usreće me sve negacije,
to je vječno postojeća patologija samoljublja ili vrijedi ono, ako
ne voliš sebe ne možeš voljeti ni druge.
Rado filozofiram o znanju, nezaboravljajući da se pod znanjem podrazumjeva
i ponašanje bez predhodnog razmišljanja, spontanost izranja iz kućnog odgoja.
slutim svoje nedostatke zaobilazeći formule koje ih definiraju, iako mi se čini da
živim u polusnu, a budna sam na svako proturječje ustaljenom modusu življenja…
Čitanje i pisanje mi olakšavaju život, nauka o iskustvu mi pomaže u ostvarenju
smisla, postavki koje zrcale izrecivost, priznanje mana koje odbacih u kontenere
spoznaje. Često sa sobom samom dolazim u konflikt, osjećam Ona i Ja smo lice
i naličje istine, anđeo i demon osobnosti. Ona živi u meni životom starih spoznaja,
Ja, sudionik novog vremena, izmišljam neofraze u patini mog prastarog izričaja…
Promjene se događaju, spoznajem nedostatke netalasanja, osjećam pukotine
u željenoj sveukupnosti, težim biti u postojanju mene i nje, u jednakosti istine
koju odbijah ne želeći vjekovati u zipki odrastanja i krenuh u sanjane daljine,
s vremenom naučih osjećati različte oblike ljubavi…
roditeljsko- dječji, mladalački, ljubavnički, bračni, prijateljski,
poslovni, poetski, životni.
Ona s daškom mladosti, Ja u traganju za poetskim oblikom...
kao na Jakovljevim ljestvama, na stubama iznad mora,
u društvu pjesnika osjetih cjelovitu sebe…
Dijana Jelčić
|