Terapija pisanjem...
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.”
Danijel Dragojević,
Danas je taj dan. CT kontrola će pokazati istinsko stanje njega u njemu.
Noćas smo tragali za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja,
žigovima sreće, tuge radosti, ožiljcima rana i boli. Upitalh se
Koliko strahova ćemo još odživjeti? On svoj strah skriva,
neodaje ga riječima, u toj tišini mogu samo naslutiti
njegove osjećaje. Meni je njegova nutrina tajna,
ne mogu osjetiti njegovu istinu, mogu smo
slušat ono što mi želi reći, vidjeti ono
što, glumac u njemu, želi pokazati.
Da, to je istina, kada nam se usne spoje
ne osjećam njegovo uzbuđenje nego moje,
zagrljaji ostavljaju trag u osjećanju onog dijela
osjećajnog režnja gdje ostaju sjećanja na ljepotu
žudnje i čežnje, užgano ognjilo strasti u mom tijelu.
iz valova svjesti izranja pitanje mogu li zaboraviti sve
one minule dane strahovanja između njegovih odlazaka
u bolnicu i dolazaka na moju njegu, na vidanje ožiljka i boli,
na dijetalne obroke spremane po receptima bolničkog kuhara.
djelići bolnog scenarija prošle godine, maglovitih zbivanja,
želje za povratkom vremena poezije ruža, za stijegom
pobjede na bojišnici mučnine. Prijeteća praznina
bez titraja, bez pomaka, začahurena u strahu,
u odaji jutarnje bjeline i ustrašujuće tišine.
Otišao je nedozvolivši da krenem s njim.
Ova još nedovršena priča je ispisana
u tkivu mojih osjećanja, a njegova,
to za sada zna samo on, jer štiti
sebe od sebe, a možda slijedi
moć Dragojevićevih misli,
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu! Ja smo, ti smo, mi smo?
Osjećam, priči nije kraj...
Dijana Jelčić
|
