Nedohvatno, a nepobitno...
Do iznemoglosti upijah sjaj noćnog lutalice.
lutah zatomljenim uspomenama,
lednicom zbilje…
Izlijevala se uzročnost vremena, slijed događanja,
zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u nedosanjanim snovima, u traganju
za istinom početka.
Svjesno zaronih u dubine, do kraja sante leda,
iz posvjesti izroni val, zatalasa pućinu zbilje,
u prizmi svijesti ozrcali moć svjetlosti
u vremenu traganja.
Oduzeh mislima moć, utjelovih san bez utvara,
naša nagla ljeta prepuna smisla, okno dolazećeg.
budućnost, nedohvatnu, a nepobitnu kao i prošlost.
Dosanjala sam nedosanjano, bila u nedhvatnom,
ali nepobitnom kao u srcu minulog oda radosti.
možda se ipak jutros vratismo iz budućnosti?
tko zna?...
Dijana Jelčić
|
