Djetinjstvo u Agramu...
In Memoriam...
Čovjek se je tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: to su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda, koje puk zove pjesnicima.
Djetinjstvo u Agramu
Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)
„Djetinjstvo u Agramu“ je napisao 1942,
Odrasli Krleža kao dječak od desetak godina osjeća djetinjstvo
kao vrijeme utjehe bitno za emocionalni razvoj odrasloga čovjeka.
Prisjeća se svojih ministrantskih dana i uspomena.
Jedne vizionarske noći je kršćanski kreacionizam
zamijenio Darwinovim evolucionizmom –
„odbacivanjem svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost“
oslobodio se nametnutih društvenih obrazaca
„uređenog dječjeg svijeta nadsvođenog Bogom“.
Umjesto Boga koji u njega usađuje strah kažnjavajući grešnike,
mladi Krleža se odlučuje za ona nadahnuća
sačuvana u srcu samo onih luda, koje puk zove pjesnicima
i.stvara svijet svoje slobode.
U jeseni života uranjam u vrijeme šutnje, bilancu prohujalog i sjećanja.
Sjećam se doba nevinosti. Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka.
Mladost na dlanu vremena romori gimnazijskom ljubavi, smijehom, romori snom,
najavljuje povratak kolone odsutnih.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti,
ikona nad oltarom trenutka titra, mjenja se,
širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
Tvoj osmijeh i mekoća dlanova
kovitlac uzbuđenja,
krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja,
punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima.
Nestajemo u dohvatnim svjetovima,
slijede nas galebi i oblaci.
Neumorni u traganju
postojimo trajanjem
u tišini vremena.
Dijana Jelčić
|
