zima je došla sa suncem...
Na zaslonu sjećanja prauzor svijesti, radost djeteta, igra s prvim pahuljama i
dobrodušni snješko kao uspomena. Zanesena pamćenjem slutim ljepotu
nastupajućeg tihovanja, tankoćutnu idilu dolazećih blagdana.
U pijesku vremena stope u bojama sna,
u vrtlogu života dimenzije postojeće
u smjeni godišnjih doba, a danas
zima uranja u koordinate srca.
Kad nasmiješeni nebeski skitnica
srebrenim dlanovima dotakne
pučinu oceana tada se
uzburkaju dubine.
Nebo se naginje smjeni sazviježđa
i svitanju najkraćeg dana
Kao Bachove sonate odzvanjaju obilježja svjetlosti,
sklad prostora i vremena, harmonija svemira,
žudnja za otkrivanjem nove ljepote.
Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa,
ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima,
ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda
jednoga dana nad pučinom života zaustaviti vrijeme,
utjeloviti trenutak u moć nezalazećeg sunca.
darovala mi fotografiju Jasna Marcelič
Dijana Jelčić
|
