Pusti me da sanjam...
Sanjala sam život. U snovima je sunce uvijek tu.
Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se
sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.
Zar je moguće misliti u snu?
Tajanstvenost sive tvari
je svjedočila svoje
djelovanje.
Izranjaš iz sive koprene ovog jesenjskog neba i zlatiš ga osmijehom.
Na istoku se rađa ljepota. Mlado sunce izranja iz njenih njedara.
Tvoje riječi se obrću u misaonom režnju, omamljuju me.
Sjećam se, prije svitanja si govorio jezikom tišine.
U tvojim očima se njedrilo jutrenje.
Osjetih kako se misao slijeva u osjećaj. Usne na usnama,
to više nije bio san. Začuh zvuke zornice. U našoj zbilji, na
oltaru osjećanja, stoluje ljubav. U kaležu ključa krv. Ćutim te,
tvoj lik je u svemu minulom i dolazećem. Pusti me da budna sanjam.
Dijana Jelčić
|
