Sjetih se svog imena...
Znakovi kraj puta...
Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Ivo Andrić
I dogode se tako trenuci nespokoja, vrtoženje orkanskih visova svijesti,
postajemo ljudi vjetra, izgubljeni u oluji osjećaja, dogodi se trenutak
u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila, kada se rađaju strahovi
od nevidljive, nepostojeće nemani, a onda nam sudbina ponudi
čašu istine, kristalni pehar u kojem se zrcali minula ljepota,
osmjesi sretnog rodoslovlja, genetika zgusnuta u slike,
glas praroditelja i poruka, ostani uvijek djete veselja
i sreće jer što više rasteš i brige su veče.
Na rodnou zbilje bljesnu putokaz ka zaboravljenom, nedosanjanom
svijetu lijepih izmišljaja, upitah se smijem li koraknuti putem bez znakova,
bez ucrtanih ciljeva, bez izračunatih daljina, bez sigurnosti dokazanih istina?
Ljubav je vodilja tihuje sudba, sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest.
Krenuh putem bez znakova, stazom ka ukazanju nečega bezimenog i sjetih se svog imena.
Dijana Jelčić... prva slika Jasna Marcelić
|
