Imala sam...
Osluškujem u vjetru smijeh neba. Bijelo more ispred prozora,
miris umirućeg ljeta se slijeva u plamene jezike jeseni.
Vidim osmijeh neba, oslobađa srce iz okova straha i
vjetrom održava plamićak života u pepelu sna.
Vječno sunce iskri iskru na ognjištu ljubavi i
neda svijeći života da izgori do kraja.
Život se smiješi, na žalu dalekog
otoka lahor budi usnule školjke
i nježnim dodirima miluje
tek rođene perle u
kolajni sreće.
Sandburgova poezija je titrala u zraku...
Imala sam škrinju s bezbroj šalova za njega,
Davala sam mu jedan po jedan žaleći
što ih nemam dovoljno do kraja
vremena. Sanjajući o putu
do puteva što se križaju
na nebu, stresla sam
se u snu i šapnula
Imam riječi na usnama,
doline i sunčane brežuljke i
sjećanja u lahorastim maglama.
Dijana Jelčić
|
