Legenda je živjela u meni...
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
mama mi je često kazivala Hafizovu gazelu
Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca,
ljepota davne iluzije otrgnuta iz prastarih pjesama,
miris jelena mošutnjaka, Diana je ubila Aktaiona,
legenda slivena u stih drevnog pjesnika i želja
za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
legenda je živjela u meni, darovaše mi ime i boginju,
lutah izmišljenim svijetom, bijah u krletci nedosanjanog,
a onda osjetih krađu vatre i naslutih moć ognja vremena.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo još uvijek se zbiva.
U nama sumnja, znatiželja i čuđenje, triptih uzdrhtalih duša.
U srcima poezija uspomena, želja, žudnja, htijenje, uron
u nedotaknute dubine, uzlet u nedohvatne plave visine.
Nadanuće je vrisak srca, šapat duše, klesar prostora,
skulptor vremena, kazivanje probuđenog uma.
Poezija dolazećeg vremena su još uvijek
nenapisane pjesme, nenacrtane slike,
nepostojeće boje, nečujnost tišine,
vrtlog vretenice univerzuma,
tek naslućujući život.
Dijana Jelčić... slike, ja pred slikom Lovre Artukovića, Diana i Aktaion,
donja slika darovala mi Jasna Marcelić
|
