Zazivanje...
Na zaslonu kompa replika detalja Boticellieve slike,
lice boginje ljubavi zrcali njenu moć.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide.
Ona skutena u strahu, On u grču bolova. .
Igrajmo se života, rekoh,
neću igru, hoću život, šapnuo je..
Zazvah boginju..
Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu,
neka pobjedi ljubav…
Nečujnim koracima odlazi i ovo ljeto. Jesen je naše godišnje doba,
titraj vremena prvih sureta, vjenčanja, strahovia boli i
tvoj povratak sa vrata smrti.
Listala sam zapise iz vremena tihog umiranja,
rečenice pretočene u užas, noćne more, tugu i suze.
Svjetla nit koja se provlači kroz tugaljivost tadašnjeg izričaja
je ljubav i vjerovanje u njenu snagu. U reliktu duše se zgusnula istina
koju dotaknusmo svjesnošću i pobijedismo otpuštanjem nepotrebnih misli.
Prepustili smo se sudbini i slijedili riječi onih koji su slijedili Hipokratovu zakletvu.
Medicus je izrekao pobjedu nad zvjeri koja je proždirala tvoj život.
Tjelobranitelj je ljubav šapnuh sretna. Liječnik reće, najsnažniji.
Dijana Jelčić...
|
