Metafora boli...
…Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati
taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu…
Francesko Petrarca, poslije Laurine smrti njegova metafora boli
Jutros nad radnim stolom u svijetlu stare lampe
vizija davne boli, neopoziva slika minulog.
Ispred koraka djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica na
vjetru vremena, sjeća se
svojih ranih snova.
U iskazivosti pamćenja,
u prividu igra snova i zbilje,
u perivoju uspomena crvene ruže,
budućnost u celofanu i bijeg od navika.
Prkosno sam odustajala od zbilje,
ostajala u raspuknuću želja,
u bolnoj uspomeni.
Tad napisah stih strancu
budimo drugačiji od drugih,
rastimo izvan zidina u kojima
je život prevara, a vrijeme rob.
Krenuh neutabanim putem
u iluziji iscjeljujuće tišine
dašak Melise mrvi bol,
dira srce, budi smijeh.
Dijana Jelčić
|
