Nedjelja je...
Događale su se boje, nebo je mijenjalo danu odore,
uznemirilo ptice, gledala sam moć dolaska oluje,
osjećala uron nemira u spokoj poslijepodneva.
Sunce se borilo s oblacima, pozlatilo odaju i
odlaskom odnijelo suton, noć zagrlia javu.
šuljala se ulicama opustjelog grada.
Na uglu naše ulice stoji velika kuća, jučerašnjica u tajni iza spuštenih zavjesa
u poeziji kapi romor nevidljivih snova,. osjetih, u odmaku između trenutka
i vječnosti udomih ljubav kao zavjet, kao čaroliju koja bdije nad stvarnosti…
u podsvjesti sam utamničila neka tugaljiva sjećanja, između zaborava
i pamćenja bdiju kao stražari na kapiji svijesti, kao čuvari prošlosti…
Vraćam se mladalačkim lutanjima plavim daljinama, tajnama koje
nisam uspjela razotkriti u vremenu istinskog odrastanja…
U tišini svitanja čujem žubor života, nedjelja je,
volim dane u kojima se naizgled ne događa ništa,
dane u kojima sjećanja stoluju, uspomene na dane
susreta, veselja i radosti, a osjećanja ožive život…
Dijana Jelčić
|
