Prvo slovo...
susreli smo se na horizontu zrelosti... na graničju između Raja i Pakla u dolini suza... u turbulentnoj hirovitosti svakodnevice, na međi dobra i zla, na rondou sudbine krenusmo smjernicama istine...neuništivom, nezaustavljivom vjerom u ljubav izgradismo svijet utopijskih žudnji, Eldorado snovitih vizija, zemlju smješka, grad Sunca... pustolovimo nepoznanicama, razotkrivanjem enigmi hranimo znatiželju, čeznutljivo ispijamo kapi iz kaleža znanja... ne zaustavljamo se na barikadama ignorancije... ne dozvoljavamo jednoumlju da nas uvuče u entropiju palanke...
razgovorima smo zaokružili minulo u naše dolazeće... postoji ljubav koju još oplakujem, priznala sam...
prije tebe je bilo mnogo žena, a s jednom imam trinaestogodišnjeg sina kojeg volim, rekao je...
Dvadeset godina kasnije smo bili na Ivanovom vjenčanju... bila je i Ivanova mama sa suprugom i bio je to susret sretnih ljudi...
Nekoliko godina kasnije Zdenko je drhtav i sretan držao unuku u rukama.
Sretna sam i ja... zovu me baka Di, za razliku od iskonskih baka...
Danas u Gradu živi sretna obitelj... Luciana i Lorena. imena izabrana tako da njihovi iniiciali zrcale slovo LJ... prvo slovo osjećaja ljubav..
i neka se u svakom zrnu pijeska njihovog vremena zrcali ljubav...
Dijana Jelčić
|
