Pitam se...
Oduvijek se igram riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunjivosti... otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja... na balu jezika one zaplešu tango nutrine... na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo... zaigraju se osjetilnom slikom i razotkriju njenu poliperspektivnost... njenu mnogodimenzionalnost... toj viziji daruju konture misaone siluete... svjetleću iluziju kojoj osjećanjem daruju obličje čitljive rečenice... i razumljive pjesme...
Čitljive jesu... mislim... jesu li i razumljive?... pitam se...
Dijana Jelčić
Posejdonovo carstvo…
U dubini igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota,
nadao se slobodi na obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu utkan u valove,
kao madrigal donešen vjetrom
u krošnje starih pinija.
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh.
U šapatu boga tišine, blagost
neumitne smrti.
Život je ljubav, jutra kristalna,
podneva zlatna i večeri bistrih voda.
Od spokoja trajanja u nagnuću sunca
umire ljetni dan.
Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
|
