Prostor u kojem živimo...
Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život, sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari i velike torbe, svuda ih sa sobom nosim jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog. Najhrabrije što znam koračam naprijed, dostojanstveno kao i do sad.
Ivo Andrić
Nema apsolutnog prostora ni vremena, sve je relativno. Einstein je svjetlošću zaoblio prostor i vrijeme u novu dimeniju. Priroda je ipak za nas shvatljiva do treće dimenzije, za četvrtu nemamo osjetilo spoznaje. Možemo je tek misaono dokućiti. Teška je spoznaja te nove slike stvarnosti.
U toj trodimenzonalnoj istini život je veliki svjetski teatar u kojem na sceni vremena igramo premijeru bez reprize. Mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji pozornice, a dinamikom i ritmom življenja određujemo, svatko za sebe i kvalitet tog spektakla.
Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost.
univerzum je dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, a poezijom se kazuje ono neizrecivo i nevidljivo, pokušah pjesmom oslikati to što misaono vidim
Toplina sunca, veliki nebeski svod,
po kojem sve moje zvijezde
tragovima radosti jezde.
Osjećam vjetar kao nježne ruke neba
kao nježna milovanja.
Pitam se, tko sam? što sam?
Ćutim, trajem u snu, u tragovima sreće,
žedna pijem kišu te radosne suze neba
i ne dam životu da zaustavi srcem odapet
let u širinu beskraja, ka velikoj tajni prostora.
A prostor u kojem živimo postaje oaza u pustinji na asfalu velegrada... na polici pročitane knjige Olimp spoznaje, zbirke poezije Parnas nadahnuća, slike na zidovima umijeće darovane nam ljepote...
I svugdje gdje krenem stvaram prostor i vrijeme... osjećam... život je jednostavan i lijep...
Dijana Jelčić
|
