U carstvu sjećanja...
Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom svitanju,
kao lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja,
promatram fotografiju djetinjstva, bili smo djeca
cvijeća, bratić, sestrićna i ja, uspomena ne blijedi,
odrastali smo vođeni željom nonića, ostanite uvijek
djeca veselja i sreće, jer što više rastete i brige su veče.
Koračah spiralom zrelosti
budih još usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da vidim tebe
u ljepoti
zore
Ljubav je pružila svoje meke dlanove,
zaokružila život u carstvo lijepih sjećanja.
Dijana Jelčić
|
