Pred svitanje...
Srce kuca mahnito na zidine trajanja,
porcelanski pas, clownovi i zdjela
bude ritam lijepiih uspomena,
djetinjstvo, djevojaštvo,
mladost lepršava
kao leptirica na
ružićnjaku
vremena.
Vidim dvoje ljudi pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i želje.
On pod korijenjem mjesečine i žudnje.
Ova noć je zrcalo nečega nestvarnog,
preslika minulih noći. Dođi, rekao si
Igrajmo se noćas sretnog života!
Na želim igru, želim živjeti.
Noći ne ostavljaj nas same.
Neka zora rodi Veneru,
neka se rodi ljubav…
Darovao mi je poeziju vremena i snovitih daljina,
ljepotu nečujna koraka, muk sretnih uzdaha,
toplinu njedara u kojima čekasmo porod
Danice.
Dijana Jelčić.
|
