Spomenak sna...
Iz guste tame dana na umoru iznikao je
ponad naših glava mlad i nježan lik mjeseca
Sada plovi cijelom širinom svoga neba
budeći iz snenosti one koji su sebe izgubili
Prije no što se umori na tom sjajnom putovanju
i prije nego što u svom rašćenju izgubi korak
(i dobije okolo svih svojih strana
bijelu i srebrnu kosu)
Ureži njegov znak u mekoj bjelini miljevine
kako bi mogao što vjernije upiti u sebe sliku
svoje neizrecive nade
Mak Dizdar
Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Zenit je prosuo toplo zlato na
odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih pupoljaka ruža.
Zatvorih oči, u spomenku sna, pod sunčanikom vremena
začuh šum valova zelena rijeke.
Suzvučje romora vode i vjetra je skladalo sonatu
sunočju punom mirisa pokošene trave.
Spavala si.
Sanjala sam.
Sunce je gasilo fenjer budnosti i nestajalo iza svetog brda.
Ti si ljubavno obličje, tvoje disanje osjećam srcem, šapnuo si.
Tebe osjećam kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, kao tonove svjetova.
Gledali smo u nebo, slušali tišinu beskraja,
srebro mjeseca se odmaralo na tvom čelu.
Zadržah tu sliku u pamćenju, kao znamen
te večeri na početku priče o nama i snu.
Dijana Jelcic
|
