Memento vivere...
Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli njene bezglasne titraje, gledali rapsodiju njenih boja, vidjeli njen slad. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima, promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.
Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode. Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske su poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.
Sjećali smo se sinoć u tišini dnevne sobe.
Vrijeme sunoćja, iza sunca šum svemira,
zvuk dalekog gonga.
Šamani vremena objavljuju umiranje dana,
na zaslonu tišine, sa tabule smaragdine zapis...
Helio i Luna. sunce i Mjesec su roditelji evolucije...
umoran od kemoterora Iznenada me pita,
Kakvom smrti ću umrijeti? ima li smrt obličja?
zanijemila sam,
ponekad poželim umrijeti tišinom sunoćja,
njegovim tihim pretakanjem u veo sna,
neprmjetno nestajati iz doline suza,
slijevati se u poljane vječnosti,
postati osmijeh neba,
oživjela želja…
Prekidam ga... živimo trenutak ove budnosti,
cijenimo ga u njegovoj uzvišenosti…
kao što cijenimo sjaj Sunca
koji nas hrani životnošću…
volim te sada…
voljet ću te... prekida me
ljubim te usnama koje ne poznaju strah,
dok nas smrt ne rastavi… obećanje
izgovoreno na oltaru svetišta
Hoćemo li ga održati?
Zar je to važno?
volim te tišinom zemaljske istine,
voljet ću te lahorom duše i
onda kada postanemo
dašak vječnosti…
Osjećam to, ali molim te, nemoj zaboravit živjeti!
Dijana Jelčić
|
