Slično vjetru...
Nešto slično vjetru bezimenom je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima lucidnog sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova
nisam se usudila zakoračiti ni u jedan…
A onda su zamirisale lipe, Zagreb
je slavio dolazak ljeta.
Stalno si nezavršena u mašti; bila si tako daleko pa nisam znao,
a ipak te znam napamet tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju
ovaploćenja čije si ti ostvarenje. Dok gledaš, kao da neki
vjetar iz svemira, ili možda njegova sjenka, potpuno
uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele prizore,
tako da čak ni stranu prema kojoj leluja tvoj
pogled ne mogu zamisliti. Izgledaš mi
postojeća van pogleda, u još
nezamišljenim predjelima...
U bezgraničju svjetlosti i tmine, u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće
pretačem ih u urnu prohujalog vremena, kao tihi znamen na oltaru sjećanja
privid svetosti se slijeva u stvarnost zaokružuje naše sada u ikonu ljepote
u mirisu procvjetalih ruža spomenak sna, u krošnji bijele breze vjetar
uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...
Dijana Jelčić
|
