U perivoju kraljice Jelene...
U kolopletu neopisivosti ljepote čujem sonatu divnih privida... more sklada odu radosti... vjetar nevidljiv, a moćan kao osjećaj, sklada pjesmu srcu, a perivoj kraljice Jelene odiše opijajućim mirisom lijepih sjećanja...
Zlatna hostija nestajaje u moru, a bijela Luna najavljuje nadolazeće mjene osjećanja. Plima i oseka se smjenjuju bezglasjem ustaljenog redosljeda.
Nad perivojem kraljice Jelene modrina beskraja, ispred nas bonaca tišine. Promatramo nebo. Plejade su se spustile na zemlju, ostavljaju trag u srcima onih koji vole. Šutimo.
Znam, na početku bijaše riječ. Razlila se beskrajem i kao glas nimfe odzvanja u našoj budnosti. To je riječ u kojoj se kriju konsonance nutarnje melodije, riječ u kojoj ponekad disonance najave oluju ruža, riječ koja u sebi sjedinjuje fiziku tijela i metafiziku uma, riječ kojom slavuj najavljuje suton, a sjenica svitanje.
Stavljaš prst na moje usne. Nepotrebno je izgovoriti tu riječ, ona je tu, ona je uistinu neizgovoriva, nepotrebna u vokabularu onih koji je žive. Bezriječna hermeneutika dokazuje snagu naših nutarnjih tumača.
Pokušavam iz osrčja izvući izričaj, pretočiti ga u štivo, u sliku, u baladu ovoj antologijskoj ljepoti.
Dijana Jelčić
|
