Hic Rhodus, hic salta...
Tajna se vrtloži sama u sebi,
neriješiva enigma, tajna
Svemira, život utkan
u poeziju vremena.
Slutim unikatnost čoveka,
njegovu snagu, njegov bitak
zgusnut u trenutak, u titraj oka,
u malo ništa u kojem se zrcali sve.
Nebo se ogleda u ravnici,
zvijezde sjaje, bdiju nad tugom,
strahom, beznađem.
Grle se nebo, zemlja i čovjek,
trojstvo neumiruće ljepote,
čujem Tinov lelek sebra,
vapaj srca kmetovanju
hvalisavim moćnicima.
Smiruješ me, prevodiš mi
hvalisavcima upućenu
mudrost Esopovu
Ne hvalisaj se.
Dijana Jelčić
|
