Svjetlost početka...
Skarletno slovo nije znakovlje prevare ljepote, ono je simbol bezvremenog beskraja.
Rađao se život, vladao je mir pun sunčanog nemira, mjesečeva sjaja i zagrljaja neba.
Poludjela lađa je jecala tišinom utrobe, rebro izronjeno iz lazurnih dubina sna
izrasta u obličje žene.
Na početku sna je sve bilo drugačije. bili smo otvoreni ali sebični,
danas smo nedodirljivi.
Ti me nisi optuživao, osuđivao si me šutnjom, užasnom šutnjom,
ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi
tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu
iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla
iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Na horizontu se zrcalila duga. Poželjeh protrčati ispod nje, možda dotaknuti njen kraj.
Zaustavio si me zatvarajući krug čovjeku dohvatljivih mogućnosti u sferu istine.
Ljubav se širila panoramom tog trena buđenja. U perivoju duše,
moja do tog trena omamljena čulnost, zatitra laticama
tek procvale ruže.
Dijana Jelčić
|
