Bezglasje bolne istine...
Tiho i elegantno, kao crna pantera se spuštala noć… skriven iza oblaka, na licu svemira, sjaj zvijezda, nama nevidljiv put dušama ka smrti... i osmijeh punog Mjeseca kao znak dobrodošlice dolazećima…
Pred četiri godine si stajao pokraj mene uz odar moje majke... pred tri godine stajasmo na odru tvog brata, prije dvije godine sahranismo tvoju sestru... u bezglasju bolne istine ponavljajući datum i rapsodija bijelih ruža... iluzija se obznanjuje bijelinom svitanja mladog dana i poezijom kapi na asfaltu svrsishodne bezbojnosti... ovo nije život… pomislih… ovo je vizija koju vidješe ratnici plemena ptica… noć se slijeva u svitanje… na padinama jutrenja poezija nebeskih suza...
Dijana Jelčić
|
