Oblikuj se sudbino...
Iz kolapsa nutrine vrije energija,
ključaju osjećanja, buja rijeka nevraćanka.
Plivamo uzvodno,
u sjećanja.
Danijel Dragojević, u svojim pjesmama sjedinjuje misao, govor, osjećaj i djelovanje. Čitajući njegove pjesme začuh mudrost poezije. Doživjeh istinitost istinskog pisanja. Pisac živi s napisanim, bez teme, ali i bez odmaka od napisanog. Šapućem oblikuj se sudbino kao koraci u snu. Cijeli život učim osjećati te korake. Pokušavam osjetiti blizinu pučine samoglasnika i suglasnički vjetar koji muti razum. Osjetiti bistirnu izlaza ka mjestu kojeg više nema, ka veselju nereda, ka zanosu postojanja. Oćutiti da se nepokretnost zamišljenog tek tekstom pretače u događanje. A događanje je zbilja koju treba znati osmisliti riječima, izričajem joj darovati slobodu manirom same slobode.
Četrdesetak godina putovanja nepoznatim gradovima, zaustavljanja na trgovima cvijeća, ptica, knjiga pretačem u osjećaj slobode, u osjećanje osjećaja ljubav. Zaustavljam misao u središtu zbivanja, u magiji svjetlosti. Vrtlože se geometrijski oblici, govor prirode, jezici fizike,
filozofije, poezije, glazbe, poruka vječnosti i paraleni svjetovi. Iza nas svijet postojećeg, ispred svijet nastajućeg,
naslućujemo igru materije i ideja, postojećeg i mogućeg. Osjećam okus Dragojevićeve jabuke i
lakoću postojanja bez obećanja i obaveza.
Ćutim bezjezičje pripadanja cijelom svijetu. Piskaram, zaobljujem misli u geometriju nutarnjeg sklada, doživljavam taj trenutak okrugle i sjajne slobode.
|
