Oči srca...
Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznavah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.
Upitah se kako sam to sve vidjela, postoje li uistinu oči srca,
ako postoje onda želim otkriti put do njih, njima progledati
želim osmisliti bajku koja nam poručuje da one postoje,
sletjeti na planet na kojem sunce nikada ne zalazi,
utjeloviti u sebi maloga princa i uistinu vidjeti
tvoj odraz dubini moga pogleda… želim…
oči srca vide emocije, pamte ono što
izrasta iznad sfera pamćenja,
vide zvuk carstva tišine,
očima srca vide slijepi…
potražih potvrdu te istine u neurofiziologiji.
Oči srca se kriju u vječno nastajućim
senzoričkim kartama, u onom
djeliću samoosjetilnosti koja
nam daruje osjećanje
postojanja u tijelu...
Dijana Jelčić
|
