Na obroncima zbilje...
U iskri svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obzoru privid besmisla.
U katakombama pamćenja beketovska ja,
bjegunica iz zbilje, robinja kaveza zaborava.
Prodirem u prostor nedogađanja, u ledenicu
zatomljenih sjećanja.
Na obroncima zbilje tren romori istinom.
Nema ga, ne postoji uzaludan čin!
ushitom osjećanja uprisutnjujem zbilju.
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u iznova
rađajuću svjetlost.
Osmijehujem se dolazećem.
Dijana Jelčić
|
