Nije bio san...
Pod sunčanikom izgara dan. Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti.
Pod nebeskim svodom kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći,
Sunca i mjesečine, godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i trenutaka.
Nad nama nebo puno legendi, sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljeni bogovi.
U nama bitak svjetlosti, srž dobrote. Vječnost zaziva radoznalost za
otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša i njihove seobe.
Ljubav, nerazotkrivena misterija, nedodirljiva, promjenjiva,
vjekuje u pričama, snovima, tugama i žudnjama.
Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u ritmu srca,
u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora,
svjetluca u pjesku, titra u zraku, u nama.
Na sceni teatra vremena moć bijele svjetlosti,
na rampi trenutka velika gala predstava.
Premijera. Reprize neće biti.
Sanjala sam život. U snovima je sunce uvijek tu.
Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se
sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.
Zar je moguće misliti u snu?
Tajanstvenost sive tvari
je svjedočila svoje
djelovanje.
Osjetih kako se misao slijeva u osjećaj.
Usne na usnama, to više nije san.
Začuh zvuke zornice.
Osjetih moć bijele svjetlosti, nebo je bojom vjenčanice okitilo mladi dan...
Dijana Jelčić
|