Godine oluje i poezije ruža...
Promatram rukopis koji polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek. …
Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek .
Novembarsko jutro objavljuje još jednu svetkovinu sna. Osluškujem zvuk buđenja.
Vrtlože se godine, smjenjuju godišnja doba, osjećanja sreće, tuge, straha.
Na horizontu pamćenja izranja slika hrama u kojem izgovorismo,
Dok nas smrt ne rastavi.
Sa tornja obližnje crkve odzvanja jutarnjica. U vazi buket ruža
obilježje ovom danu i molitvti vrhovnoj svećenici sna.
Razbio je jesenje sivilo
Ispričao mi bajku o Orašaru.
Darovao figuricu, rekao sebe,
da me čuva kad on nije uz mene.
na sceni života godine oluje i poezije ruža,
na današnji dan... 26. 11. 1988. smo
preskočili rampu i krenuli
ružićnjakom braka...
Dijana Jelčić
|
