Četvrtak...
Poezijom se ono osjećajno, bezimeno, neizrecivo slijeva u dohvatljivu razumljivost… pjesnici su čuđenje u svijetu… uče nas pretakanju bezglasja u misaonu rijeku… u romor sintagmi… u žubor pisane riječi…
Čitam i osjećam čeznutljivost, neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova. Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo. Budi se žudnja za savršenstvom, za susretom sa nepoznatim. Razotkrivam sebe sebi. Javlja se strah. Osjećam se oksimoronski… ćutim živuću smrt, ushićena gradim željezne ograde… iz vokabulara brišem istinite riječi… jer potvrđuju paradoks… jer zrcale neku neočekivanu, neprihvatljivu stvarnost. Postajem Raskoljnikov trenutka… zločinac i darežljivac i zao i dobar čovjek i prijestupnik i mislilac… uranjam u zimsko ljetovanje… izmišljam crno sunce… ćutim mrtvi val života… gorim ledenom vatrom.
A onda na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu trajanja,
uzroke isplakanih suza, metafore zavaravanja.
Na obzoru privid Dürerove Melancolie,
usnuli anđeo i ljestve ka vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.
Na svačemu sunce briše granice,
omeđenost horizonta pretače
u bezgraničje želje.
Danas je četvrtak, vidim vrijeme
i tebe iza vremena.
kroz poeziju kapi vidim sunce u tvojim očima,
iluminaciju istine.
Dijana Jelčić
|
