Samo po sebi...
imali smo pravo odabira, odrastali slobodni.
Imamo ga još uvijek.
Volim uranjati u nedovršene
uratke pamćenja, zaokruživati trenutke
u sklad prostora.
Na zaslonu svijesti
kružnica i čovjek u njoj,
čovjek u srcu svemira,
Slušam prošlost udaraca klatna
o bronzu crkvenog zvona.
Povorka zvuka nestaje
u mraku.
Na stazi budnosti rapsodija
odlazećih koraka,
uranja u žamor
smiraja.
Suton, ponoć,
svitanje, podne.
proljeće, ljeto,
jesen, zima
obnavljajuće svjedočanstvo
prolaznosti i prostora i vremena
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.
Ipso facto se dokazuje nevjerodostojnost vjerovanja u apsolutnu odvojenost prostora i vremena.
Dijana Jelčić
|
