Tragovi svitanja...
Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama.
Koračala je u neki novi svijet, u novi san, njen san.
I mislila je ne zaustavljaj se, koračaj dalje cestom sna...
Slobodna pod mjesećinom, a život posuđen, nametnut je
ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim korakom. Osjećala je,
san je na pješčanom žalu oceana dohvatljiv., treba izdržati još malo,
savladati umor želja i mašte, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...
Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena sa suzama u očima zastade na tren. Suza kapnu na njegov dlan. Krenuli su zajedno tragovima svitanja. Vjetar je pjevao baladu o ljudskim željama, zvijezde šutjele o neostvarenim snovima. Umilnost nagiba njegova tijela nad njenim i dlanovi kao san, usne kao sjena nježnosti na njenim.
U tragovima svitanja osjetih nježnost zagrljaja. Više nisam bila samo ja, srce je promijenilo ritam i kazivalo to smo on i ja, to smo mi.
Dijana Jelčić
|
