Radost širine…
“Maska Crvene smrti” pripovijetka je slavnog američkog pisca i pjesnika Edgara Allana Poea. poput mnogih Poeovih djela sadrži neke autobiografske elemente. Smatra se da je Poe u liku Prospera utjelovio sebe kao mladića, zdravog i imućnog, koji se bojao strahota vanjskoga svijeta.
Teško bi bilo tuge dijeliti samo s mjesečevim mjenama, očekivati utjehu od negromanta koji stoji u zavjetrini sna i zaustavlja navalu tuđinske muke, spriječava je da ovlada osjećanjima, da prisili na osvetnički bjes. U pustopoljini njenog okružja bjesni oluja vječne ljutnje. Tišina tutnja bukom neizgovorljivosti bolnih udaraca i jaukom srca. Na sceni života titra sjena pustolovke izašle iz priče „Maska crvene smrti“. Oko nje krinke igraju krabuljni ples i kao u tužnoj Poeovoj priči, čekaju prelamanje dana u dan da ubiju kneza Prospera i njegove sljedbenike.
Pitam se kada će se razotkriti, i kada će prestati maškarada? Hoće li nepoznata dama i njena družina razoriti postojanje u zamku ljepote?
Je li ovo ružan san ili tek privid nekog zakrabuljenog bremena koji izranja iz nietzscheanskog bezdanabolrdzi?
Bojim se da mi ne uzvrati pogled. Čujem grohot luđaka, vidim krabuljnu odoru bolesti utkane u povijest čovječanstva. Rođena na početku priče, zrcali se ljudska riječ, tiho kao lopov se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ ubija snove i vizije, umrtvljuje želje. Omamljuje ono što jesmo.
Zar će nas riječ poistovjećivati sa maskom crvene bolesii?
Ježim se, ulazim u dolinu suza. Ispirem bolne ožiljke nekih uspomena i uranjam u legendu o postanku, u priču o kojoj se zrcali zemaljska kugla. Koračam stazama zvjezdanog globusa i osjećam vrtloženje nebeskog vretena. Pod svjetlima pozornice velikog svjetskog teatra počinje predstava istinskog života...
Dijana Jelčić
Nad otokom tanak pojas oblaka.
U radosti širine gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo
božanske geometrije.
Nebo se igra. Objavljuje dolazak
budne snovitosti.
More pjeva odu jutrenju,
tišina titra u krošnji bora.
Od ljepote svitanja
zanijemili cvrčci.
Dan se pređom umilnih zraka
slijeva u svjest.
U sjećanju ustreptale vode
mirnoća pučine.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“, Kultura snova, Zagreb, 2014.
fotke... Jasna Marcelić
|
