Osmijeh dolazećem...
Smješili se Mona Lisa ili ne?
Promatram sliku i čini mi se osmjeh je tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Da li je ona tužna ili prestrašena? Možda suosjeća sa uzbuđenjima njenih promatrača.
Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan.
Bježali smo od stvarnosti. Željeli dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, sudjelovati na gozbi anđela, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.
Promatram stare fotografije, uspoređujem s novima. Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...
Ritam srca, načelo našeg vremena, naša promjenjivost je ubrizgana u tišinu. Ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje. Nezaustavljiv nepovrat njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.
U očima nema znakova prolaznosti… u osmijehu nema njenih tragova… na usnama uvijek isti okus trenutka, na dlanovima ista moć zagrljaja… misteriozna snaga krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…
U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… mi u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.
Dijana Jelčić
|
