Privid putokaza...
Misaone slike, oslikana apstrakcija znakova na rondou sudbine… bila sam neodlučna pred smjernicama koje su vodile ka plavim daljinama… onima koje oduvjek sanjah…
Put je cilj… začuh glas mudrosti…
Skupih poderotine tugaljivih uspomena i zakoračih u jedno veliko ništa. Nesvijesna snage podsvjesti, njene neprocjenjive težine na libri psihe, lutah bespućem… zaustavljah se na postajama obasjanim nedorečenim istinama… neizrečenim molitvama… neotpjevanim elegijama… slijedila sam opsjenara uzaludnih nadanja u ostvarenje nedosanjanog sna… osluškivala šum pješčanih oluja… njihovo kovitlanje u mislima… utihnule su zornice kojima pozdravljah svitanja prve mladosti… ostajala sam tiha, bešćutna silueta sebe same.
A ti?... izronio si iz maglovite budućnosti… iz sanjanih daljina.
Na prozor je sletila ptica sa grančicom bijelog gloga u kljunu.
To je ljubav pomislih. Nasmiješio si se.
Proustova knjiga je ležala otvorena na radnom stolu.
Ne tragaj za izgubljenim vremenom, to smanjuje bitnost zbilje.
Ptice pjevaju u krošnji drveća.. šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Tko se oprosti od prošlosti taj spoznaje ljepotu sadašnjeg trenutka… zaustavih vrtlog sjećanja...
osjetih otapanje lednice podsvjesti i osjećajući sebe osjetih tebe...
ozrcalio se ljepši privid putokaza...
Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.
|
