U kutku uspomena...
probudila me moć želje... nemoguće učiniti mogućim...
osluškujem šum jeseni u krošnji ispred prozora,
utihnule su gugutke koje su nas budile
u zlatnim zorama ljeta...
na monitoru svitanja iscrtavam sunce,
stvarnost pretačem u piktogram uspomena,
slikovnim pismom ispisujem privide sjećanja...
Putovali smo nutrinom, upoznavali pejsaže odsanjane u drugom vremenu.
Bio si vuk samotnjak. Bila sam pripitomiteljica vučice u sebi.
Mi tragači za istinom upletosmo misli u mrežu osjećanja.
U pijesku vremena muk pjene… tvoj lik na obzoru svitanja…
Iz lazura noći izranja sunce i tvoj šapat...
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
U kutku uspomena utiha mora,
približavamo se suncu.
Tvoj glas plijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…
Dijana Jelčić
|
