Trinaest crnih bisera...
.
Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka.
U pukotini željenog zaborava jecaj nepostojanja…
Iz bljeska svjetlosti izranjaju lijepe uspomene.
Bila je jesen 1986. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem…
koračala sam poznatim ulicama i promtrala lica prolaznika,
prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, poezije u
Tingl Tanglu, hramu pjesnika, glumaca i filozofa,
revolucije cvijeća i kruga mladih buntovika.
Da, tada smo željeli promijeniti svijet...
sjetih se proljeća 1986 i promocije
mojih Osamnaest crvenih ruža...
Na plakatu ispred teatra vidjeh njegov lik...
Uđoh u Talijin hram… u svetište davnih uspomena...
Sjedio je i čitao moju zbirku "osamnaest crvenih ruža"
spuštena pogleda je šapnuo… darovala mi tvoja mama
i rekla da dolaziš... zanijemila sam.
Imaš još uvijek isti parfem, kao onda u vlaku.
govorio je dižući pogled…
u njegovim očima tajna skrivena u kutku mog svemira,
srce je promijenilo ritam…upoznah jednu drugaćiju sebe…
nekoliko godina kasnije dobih bijeli biser i suzu školjke na dar.
Danas imam nisku bijelih bisera...
Dijana Jelčić
|
