Uspijevam li?...
Sjećam se… ova ruža je svjedočanstvo jednog davnog svitanja… onih trenutaka koji nikad nisu odlutali u podsvjest… ostali su kao slika početka… kao start nezaustavljivog kotorljanja na stazi sudbine…
Oči pamte… oči umiru zadnje… u njima do zadnjeg treptaja blješti slika ljepote… tada se umire s osmijehom na licu… u zadnjoj sekundi se zgusne cijela vječnost… vremeplov tvoga postojanja u srcu… bio si mistik, skitnica, mudrac, bezimeni pjesnik i ljubav… i...
Sjećanje na budućnost… i onda ću te voljeti… jutros osjetih miris bijele ruže… i lavande… uspomena na naša lutanja ljubičastim poljima Hvara… i naše naglo ljeto pretočeno u desetljeća osjećanja…
Rame uz rame na cesti života savladasmo prepone… preživjesmo kamenovanja… neodustajući koračamo još uvijek…
Bili smo uvijek u pravom trenutku na pravom mjestu… sreća nam je bila zvjezda vodilja… ljubav braniteljica…
Sjećanje na budućnost… ne znam…možda smo već jednom bili… možda ćemo još jednom biti…
pitagorijanska misao utkana u vjerovanje… u geometriju misli kojima često odlutam u nedohvatno sutra…
Ima li to smisla?...
sunce je uvijek tu, carpe diem… šapuće mi svijest…
nastojim… uspijevam li?...
Dijana Jelčić
|
