U noći ljetnog suncostaja…
Pred noć ljetnog solsticija dobih oproštajno pismo...
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."
1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... tada šapnuh
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
i napisah...
anatomija jednog samoubistva
Iz sutonskog beskraja uranjamo u najkraću noć…
na licu svemira blješti osmijeh velikog sunca...
varka?... iluzija vjerovanja u naš odraz u paralelnim svjetovima?...
Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo...
beskonačnost u konačnosti trenutka...
Susreli smo se na obali ocana… nad nama je, kao znak slobode, kružio galeb....
na žalu odplesasmo ponoćni tango.
Tvoje usne dio mene, nečujni govor svjetlosti, molitva svitanju,
pitanje zaustavljeno u pomaku vremena, bez odgovora…
u osvitu mladog dana blješti vizija istine…
noć ljetnog solsticija je bila noć sjećanja...
Dijana Jelčić
|
