Igraonica sunca...
Artemida... (iz zbirke soneta) Les Chimčres, 1854
Trinaesta se vraća, al‘ prva u krvi
I uvek jedina! Il‘ tren samo blagi?
Poslednji Kraljice Lik, il‘ Lik njen prvi?
A ti? Jesi l‘ Kralj njen, il‘ poslednji dragi?
Voli voljenika, od kolevke bruja
Grobna! Da: ljubiš me, u ushita vlasti
Smrt si ti, il‘ mrtva! O jada, o slasti!
U ruci joj Ruža Trikratnoga ruja!
Svetice Napuljska: pregršti sa bleskom!
Ružo Gudulina, ljubičastih skrama!
Nađe li krst za se pustinjom nebeskom
Padajte sni belih ruža zaneseni, –
Vređajte Bogove, nebo vam od plama:
Svetica Ambisa svetija je meni!
Gerard de Nerval (1808-1855)
Na obzoru privida u lazurnom baršunu noći
u ikonografiji vjerovanja utkana silueta trajanja
i san čuvarice Lunina hrama.
Artemidin san se pretače u strune jave.
Sunce ljubi oranice, nebom razlijeva toplo zlato,
nestaje dan, izlijeva se u plave daljine.
Vrijeme protiče koritom prostora,
nećujna je rijeka nevraćanka.
U svakoj kapi svi svjetovi.
u misaonoj urnebes,
u osjećajnoj vrtlog.
Rađaju se ideje,
iskre zvijezde
u nebeskoj.
U srcu molitva kruhu,
dotaknuo me mir
blagoslova polja,
Ne postoji tamna strana mjeseca,
vječna je igraonica Sunca.
Dijana Jelčić
|
