Dvije vatre...
Sjećam se, nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.
Pomatram Rabuzinov put bijelih oblaka… trga sjaj plavetnila…
zaobljuje iluziju u arhiterkturu tek naslućenih dimenzija…
vizualiziram sebe u sliku... doživljavam teatar sjena…
na nebeskoj sceni igru svjetlosti i tmine…
smisao traganja za izvorom početka…
iz zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa…
ćutim djeljivost atoma… oslobađanje energije… kovitlanje struna…
postojanje Proustove kolone bića koja se mijenjaju... bivaju
strastvena, ravnodušna, ljubomorna, sretna, nesretna,
kolona osobnosti skrivenih u nutrini...
Postoji li budućnost?... u kojim sferama se krije njena nedohvatljivost?...
u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?...
postoji li ona u ovome sada?...
pitam se… jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam… ali … sunce je opet tu…
Dijana Jelčić
|
