U ovitku bliskosti...
''Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da bismo u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre! Doduše, mi to nazivamo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjeća kao rad, a bajku kao svoju istinu....''
Friedrich Nietzsche
Mi djeca vremena, igrajući se zaustavismo pred ispovjedaonicom nutrine. Izmješali se trenuci prošlosti i zbilje, oćutili smo razlomljenost sjećanja, vidjeli obrise neostvarenih snova.
Jesmo li griješili?
Jesmo, prošli smo križni put bez težine križa, nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini. Bezgriješnost je utopija.
Dotaknuli smo obod nevidljive kružnice, osjetili sklad prostora. Vrijeme je bilo nebitno. Jednostavno smo postojali... vratili smo se snovima... osjetli kako postojimo još uvijek u fotografijama ...
Crno bijele fotografije, mladost utkana u viziju sutona, u večeri bistrih voda i postojanje u snu.
Prilazio si mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjetih budnost mene u meni.
Zatitrali su zameteni tragovi djetinjstva, igre svjetlosti i sjena, krhotine tmine
ubrizgane u ljepotu krajobraza uspomene.
Oćutih radost sjećanja, zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u poeziju vremena, u moć sadašnjeg trenutka.
Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave,
u sjaju svitanja vidjeh godinama zametene tragove djetinjstva...
Divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti.
Dijana Jelčić
i darovana mi pjesma...
Kava u svitanja
Ostvarili smo željeno snovima
Popiti je treba da podnesemo dan
Bez crnih oblaka
Radost o nama
Bajke su zalud stajale u pripremi
Nepotrebne
Bajku mi sami ispisujemo
To su onda istinska sjećanja
Život nam zna ponuditi takve trenutke
Treba znati
Treba živjeti san
Dovoljno je očima opipom sluhom
Pričati o prošlom u sadašnjem
Živjeti je onda lako
Kava u dvoje s pogledom
Sve je ipak u očima...
@Sjedokosi
|
