U mirisu lipa... sjećanja...
Završio mjesec ruža, uranjamo u mjesec lipa i suncostaja...
šutimo… riječi su nepotrebne… zrcali se san ljetne noći.
osjećam prisnost odsanjanu onog davnog solsticija…
miris lipa je ikona prohujalim i dolazećim
zagrljajima sutona i svitanja...
Na terasi kavane prsti pianiste prebiru po tipkama klavira… tankoćutni zvuci razbijaju tišinu…
elegantno kao crna pantera se spušta noć… odjeva panoramu lazurom beskraja…
pale se oči neba… tvoj glas se miješa sa tonovima mjesečeve sonate…
Neretva teče kamenom posteljom
Na obali na me uvijek jedna vrba čeka, u granama breza huk djetinjstva
i behar stare lipe.
Mirisom me budila, pratila na rastancima i čekala u dolascima...
riječima uranjaš u srž bitka… u pojavnosti nutarnje tišine… neuspješno pokušavam pamtiti poeziju tvojih misli…
osjećam neponovljivost te ljepote… nju pamte samo zvijezde u kutku mog osjećajnog Svemira… sjećam se…
dogodio se susret na nepostojećem meridijanu vremena... na obrtnici zvjezdanog znakovlja...
u vrtlogu sudbinskih puteva... bio je to omen faustum za sve dolazeće...
Poveo me u dolinu smaragdne rijeke punu mirisa, zvukova i boja dolazećeg ljeta.
Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu, zagrljaj neba, mora i Neretve...
Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, nagovještavajućt poeziju dolazečeg
pianist prebire po tipkama profanog klavira… zvuci prelamaju zbilju u san…
u svijet sanjane budućnosti o nama, sudionicima bezvremenog putovanja vremenom…
Dijana Jelčić
|
