Biblija u kamenu...
i ponavljajuće pitanje odakle dolazi ljepota?...
Krije se u oku promatrača... šapuće mi znanost...
u dubini duše... tihuje magija...
u srcu svakog čovjeka... govori mi sjećanje...
Bila sam u katedrali nazvanoj biblija u kamenu.
Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i obasjavalo kamen.
U kamenu iscrtani labirint.
U sjaju svjetlosti ozrcaljen sveti Gral.
Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bjele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… upitah se...
Jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?
Možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave…
Osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
Koliko li se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svijetla i tmine… mističan poriv vjerovanja u postojanje dalekog,
još neotrkivenog izvorišta savršenstva Stvoritelja...
Svitanja me spuštaju na ovozemaljske staze...
vraćam se u tvoju blizinu…
Dijana Jelčić
|
